Što su Winnicotove šaralice (škrabalice)?
„Šaralice“ su tehnika Donalda Winnicotta za komunikaciju s djecom kroz crtanje, u psihoterapijskoj konzultaciji.
Ova papir-i-olovka tehnika pomaže otkrivanju dječjih misli i osjećaja. Za razliku od nekih drugih testova s crtanjem kao što su testovi „Nacrtaj čovjeka“ ili Bender-Gestalt test Šaralice imaju potpuno nestrukturirani format. To omogućuje djeci maksimalnu slobodu razmjene ideja i osjećaja.
U klasičnim tehnikama terapeut promatra dijete kako crta, dok su ovdje dijete i terapeut u simetričnom odnosu. U ovoj tehnici u crtanju s djetetom sudjeluje i terapeut, što čini pristup zabavnim. Iz nestrukturiranih linija u zajedničkom stvaralačkom procesu nastaje nešto što ima svoje značenje.
Idealan je za komunikaciju sa djecom koja su često premlada da spontano artikuliraju percepcije i osjećaje, kao i za djecu koja su prestara da bi se mogla zadubiti u tehnike igranja koje koriste igračke.
Kako se primjenjuje?
Terapeut prvenstveno stvara suportivno okruženje za dijete u kojemu se dijete osjeća sigurno i prihvaćeno. U samoj primjeni tehnike terapeut bojicom sprvi napravi šaru na listu papira – vijugavu, zavrnutu liniju spontano nacrtanu na komadu papira. Dijete drugom bojicom dodaje neke svoje elemente crtežu pa terapeut i dijete zajedno komentiraju o njegovom značenju.
U slijedećem koraku dijete nacrta svoju šaru na drugom listu papira, terapeut zatim transformira djetetov crtež svojim potezima bojicom, te ponovno s djetetom komentira novonastali crtež.
Papiri se i dalje izmjenjuju, šare se naizmjence crtaju i dopunjavaju na deset papira te nastaje svojevrstan dijalog nacrtanim šarama između djeteta i terapeuta.
Često se koristi kao kratka fokusirana terapijska intervencija (1-3 susreta), a u duljim terapijskim procesima koristi se na početku terapijskog procesa kako bi se uspostavio odnos između terapeuta i djeteta i doprlo do unutarnjih psihičkih sadržaja djeteta i svakako na kraju kako bi se pratili terapijski efekti.
Neka djeca, ipak, tako dobro prihvate ovu tehniku da je žele igrati vrlo često, gotovo na svakom terapijskom susretu.
D.W. Winnicot
<犀利士 p>D.W.Winnicott je bio engleski pedijatar i dječji psihijatar koji je bio osobito utjecajan u teoriji objektnih odnosa i razvojnoj psihologiji. U psihoanalizu je između ostalih uveo pojmove “dovoljno dobre majke (roditelja) ”. Također govori o podržavajućoj okolini (holding environment) povezujući je s brižnim i njegujućim ponašanjem majke prema djetetu, što rezultira djetetovim doživljajem povjerenja i sigurnosti. Winnicott je razvio ideju da se “holding environment” može kreirati i u terapijskom odnosu između terapeuta i djeteta/pacijenta.Winnicott je igru „šaralica“ prvotno opisao 1958. godine, a kasnije ju je upotpunio nizom studija slučaja, 1971. Tijekom karijere kao pedijatar i psihoanalitičar, Winnicott je razvio tehnike u svom radu s djecom koje su istodobno bila dijagnostičke i često terapeutske, temeljene na njegovom stajalištu da se kreativna komunikacija i igra odvijaju u “trećem području” ili “području doživljavanja” zvanom još i „potencijalni prostor“. To je fizički i mentalni prostor između nečijeg unutrašnjeg svijeta, unutrašnje psihičke stvarnosti i aktualne ili vanjske stvarnosti. To je međuprostor doživljavanja između fantazije i stvarnosti.
Što nam govore šaralice?
Winnicott je otkrio da ova tehnika ima dijagnostičko i katkad terapijsko značenje te da upućuje na trenutačne djetetove emocionalne poteškoće, kao i na njihove korijene u razvojnoj i strukturalnoj stvarnosti djeteta. To je način komunikacije putem projekcije te je moguće putem njih doprijeti do unutarnjih sadržaja.
Detaljno je opisivao svoju tehniku i time nadahnuo druge analitičare, koji su je smatrali korisnom i upotrebljavali u svom radu.