Individualna psihodrama

Individualna psihodrama

R. T. Krüger

Metaperspektivna simbolizacija kao scenska psihodramska aktivnost

Rezime

Doživljaji tokom psihodramskih susreta na specifičan i diferencijalan način aktiviraju ljudsku kreativnost, pomažući u radu na konfliktima i u pronalaženju novih rješenja. Ove odlike psihodrame se ostvaruju i u okviru individualnog tretmana kao i u okviru grupne psihoterapije.

Bitno je, međutim, da se u individualnom tretmanu napravi razlika između somato-psihičke aktivnosti, koja se ostvaruje na psihodramskoj sceni ordinacije prihvatanjem i igranjem određenih uloga i scenske aktivnosti tokom metaperspektivne simbolizacije, koja se realizuje na radnom stolu pomoću kamenčića i drvenih kocki, a još je važnije imati u vidu različitosti indikacija pri primeni ovih metoda.

Metaperspektivna simbolizacija kao terapijski rad ostvaren kamenčićima i drvenim kockama nedovoljno je sistematizirana i prikazana u psihodramskoj literaturi. Namjera je autora detaljno opisati teorijske i praktične aspekte ove metode sa naročitim osvrtom na indikacije, na terapijske aspekte i na specifičnosti u radu na razrješenju konflikata.
Zbog različitih efekata i različitih indikacija bitno je da se u psihodrami razlikuje somato-psihički scenska aktivnost od metaperspektivne simbolizacije kao terapijske aktivnosti.

1. Somato – psihička scenska aktivnost u psihoterapijskom prostoru

Svaka igra uloga koja se ostvaruje na psihoterapijskoj pozornici ordinacije je somato-psihička scenska aktivnost, bilo da je reč o sceni usmerenoj na rad sa protagonistom ili o raspletu u grupnoj igri (npr. u odigravanju bajke), ili kada se odvija terapijski rad pomoću praznih stolica tijekom individualne psihodrame. Tokom klasične psihodrame usmjerene na protagonista, klijent radi na razrješenju svojih konflikata konkretizirajući svoj unutrašnji svijet (Holmes 1992), kreira događaje na psihoterapijskom scenskom prostoru i prihvata različite uloge sa svim somato-psihičkim svojstvima (zamjenom uloga, čak i više uloga).

Pacijent  tijekom  igre uloga paralelno sa svojim imaginativnim i misaonim procesima kreira analogne scenske interakcione procese, a prihvatanjem određenih uloga iz tih situacija i njihov misaoni tijek i predodžbe. U suštini, djelovanje protagonista se bazira na tome da pri scenskom prikazu konflikata pacijent u pojedinim ulogama svoj self i uloge razvija i diferencira u odnosu na cjelokupnu i cjelovitu situaciju.
U somato-psihičkoj scenskoj aktivnosti protagonist uključuje sva svoja osjetila, kreće se u prostoru, vidi, čuje i govori.

Psihodrama kao akcijska metoda otvara senzorne, misaone i akcijske memorijske sadržaje i puteve. Bitno je naglasiti ovu odliku psihodrame iz razloga što su pacijentu samo onda dostupne sadržajne sheme i „unutrašnje slike” ponašanja, tek tada se ostvaruje mogućnost za progresivnu promjenu prema poželjnim misaonim i osjećajnim oblicima ponašanja ukoliko se udubi i uživi u emocionalne, misaone i akcijske odlike neprerađenih konflikata. (Hüther 2004, 17. o. k.) Obrasce rukovanja konfliktima usađene u afektivnu, kognitivnu, i akcijsku memoriju moguće je reprogramirati na progresivan način samo onda ako su aktualizirani u radnoj memoriji (Roth 2001, 146 kk.), samo su tada pristupačni terapijskoj intervenciji „sada i ovdje”. 

Aktualizacija i uključenje konkretnog ponašanja u terapijski proces čini rad na konfliktima sveobuhvatnim i kompletnim, a neuralnu povezanost novih mogućnosti i rješenja širom i stabilnijom.
Somato-psihička scenska aktivnost konstantno poboljšava i razvija ravnotežu među ulogama i selfom u odnosu na cjeloviti sistem ponašanja. Istovremeno aktivira, diferencira i upotpunjuje misaone i senzorne kanale i ponašanja. (Ciompi 2004, 215.o.). Zbog ovog je somato-psihička scenska aktivnost najbolja metoda za rad sa konfliktima koja proizilaze iz domena adaptacije u međuljudskim odnosima i samoaktualizaciji, odnosno, kod svih onih koji pate od depresivne neuroze, produženog stanja žalosti ili konflikta odvajanja (Krüger 2003.).

Uz adekvatnu primjenu somato-psihička scenska aktivnost se opravdano koristi kao igra uloge i u teškim strukturalnim psihopatološkim izmenama ličnosti, a sa određenom modifikacijom i u psihoterapiji psihoza. Kod ovih pacijenata verbalno-kognitivni procesi mogu biti razdvojeni od senzorno- motorne sfere. Integracija kognitivnih procesa sa senzorno-motornim doživljajima je jedino moguća ako pored otvaranja kognitivne i emocionalne memorije dolazi i do potpunog otvaranja i aktivacije somato-senzorne memorije, što se ostvaruje pomoću, u psihodrami primjenljivih, somato-senzornih aktivnosti.

2. Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost

Tokom scenske aktivnosti koja se ostvaruje pomoću metaperspektivne simbolizacije protagonista projektira i konkretizira svoj unutrašnji svijet na površinu radnog stola. Za razliku od somato- psihičkog scenske aktivnosti u metaperspektivnoj simbolizaciji tjelesni doživljaji se ne aktiviraju kao u klasičnoj psihodramskoj sceni, preko prihvaćanja vlastitih uloga ili identifikacijom sa stavom druge osobe zamjenom uloga.

Umjesto toga, u okviru individualnog tretmana, na osnovu principa scenskog postavljanja i u suradnji sa direktorom/terapeutom, korištenjem kamenčića i drvenih kocki, pacijent slaže i stvara simboličnu sliku o svojim intrapsihičkim doživljajima i procesu na površini radnog stola. (Pruckner 2004, 266.o. kk.).
Metaperspektivna simbolizacija kao oblik scenske aktivnosti je klasičan oblik individualnog terapijskog rada. Zadnjih 20 godina u razvoju psihodrame na njemačkom govornom području zbog uticaja općedruštvenih događaja primećuje se tendencija smanjenja grupnog oblika rada i sve veće prisustvo individualnog tretmana.

Ovaj proces možemo konstatiratii sa žaljenjem i kritizirati iz znanstvenih i etičkih razloga (vidi Moreno – zaključna razmatranja 1974, 444, o „cosmic man“ –u ). Međutim, tendencija koja proizlazi iz ovih ekoloških razloga i pogleda na svijet, nas psihodramatičare ne smije navoditi da gubimo iz vida suštinske potencijale psihodrame: psihodrama od svih psihoterapijskih metoda najviše aktivira, podržava i osnažuje ljudsku kreativnost. Diferencijalnom primjenom psihodrami svojstvenih tehnika efikasno se oslobađa od fiksacija nastalih procesom potiskivanja, dovedeći do osjećaja slobode, razvoja kreativne misli i ponašanja.

Ovaj efekt psihodrame ne ovisi od grupnog setinga. Psihodrama je baš iz ovih razloga efikasna i u individualnoj i u grupnoj terapiji. Tako, individualna psihodrama nije neka nužna podređena podvrsta, manje vrijedna alternativa grupnog setinga primenjena u „nedostatku suigrača“. Među mogućnostima aktiviranje kreativnih potencijala je i naizmjeničan prijelaz sa somato-psihičkog rada na metaperspektivan pristup i rad, i obrnuto, čime psihodrama primjenjena u individualnoj psihoterapiji postaje široko primjenjiva terapijska metoda sa dalekosežnim kreativnim efektima.
Pri metaperspektivnoj simbolizaciji u scenskoj aktivnosti protagonist svoje intrapsihičke procese projektira na scenu radnog stola i tamo ih konkretizuje koristeći kamenčiće i drvene kocke. Tijekom terapijskog susreta ovaj proces može poprimiti poseban vizuelni efekt, preobraziti u cjeloviti duševni pejsaž. Sve ono što je tijekom terapijskog susreta izloženo u terapijskom razgovoru, nakon verbalizacije jedino je dostupno dodatnim aktiviranjem memorije, međutim, pomoću prijenosnih predmeta, (Rojas-Bermudez 2003, 332 kk.) postavljenih u simboličnoj formi na sceni radnog stola, postaje vidljivo i poprima konkretnu formu. Tako se vrijeme pretvara u prostor. Što je terapijski razgovor duži s tim je prostorna konstrukcija – duševni pejsaž kompleksniji.

2.1. Praktična realizacija

Pacijent sa kamenčićima i drvenim kockama različitih dimenzija, boje i oblika vrši konkretizaciju: 1. dijelova sopstvene ličnosti, 2. svoje uloge ( šef, avanturist itd.), 3. osjećaja (osjećaj krivnje, strahovi), 4. referentne osobe i 5. važne predmete i stvari (npr. krevet, pećinu). 6.

U psihodramskoj psihoterapiji usmerenoj na specifična psihopatološka stanja, pacijentove teškoće, kada se vremenski naizmjenično koriste različiti kanali osjećaja i ponašanja, moguće je konkretizirati i približiti konkretnom opažanju tako što pacijent sebe ne predstavlja samo sa jednim nego sa dva kamena.
U terapiji psihotraume jedan kamen može predstavljati „ ličnost sa traumatičnim iskustvom”, a drugi kamen „ kompetentnu ličnost”. Kod psihoze jedan kamen za „ličnost sa svakidašnjim, dnevnim iskustvima”, drugi kamen predstavlja „ličnost sa halucinogenim” doživljajima. Kod stanja patološke ovisnosti jedan kamen za “funkcionalnu privatnost“, drugi kamen za simbolizaciju ličnosti pod uticajem „patološke ovisnosti“ (Krüger 2004, 170. ).

Kod mazohizma ( samodestruktivnog ponašanja ) jedan kamen za „naivno ja“, drugi kamen za „mazohističku ličnost“. Osobama koja pate od krize identiteta ili socijalne konfuzije, a osjećaju, razmišljaju i ponašaju se na kontroverzan način, pomoću dva kamena možemo prikazati simboličnu sliku „dva identiteta u jednoj duši” (Krüger 1994), bez potrebe da se konstruira cjelovita slika funkcioniranja ličnosti – kompleksan duševni až. Pomoću ove metode psihoterapijski rad se može fokusirati na funkcioniranje proturječnih i naizmjenično korištenih kanala osjećaja, mišljenja i ponašanja. Pacijentu ovaj pristup može  pružiti znatno olakšanje, jer sa dva različita kamena bar kognitivno može iznova se uvjeriti, da pored niza patnji i traumatičnih doživljaja, ipak ima i kompetentno Ja.

Veličina kamenčića (npr. kamena osjećaja krivnje) u ovom scenskom prikazu može simbolizirati značaj i energetsku vrijednost elemenata duševnog pejzaža .Vanjski izgled i forma (npr. glatka i šiljasta) može uputiti na svojstvo konfliktnog detalja (od nepopustljivog do onoga čime se lako rukuje). Površinska struktura i boja (npr. crna ili bijela, glatka, napuknuta, sa oštrim rubovima) može  predstavlja pozitivno iskustvo ili patnju u vezi sa nečim. Odnos drugih prema protagonistu, npr. solidarnost majke i sestre prema pacijentu, može se prikazati u stvaranju podgrupa kamenčića na stolu. Bliskost ili udaljenost od Ja-kamena može poslužiti za procjenu emocionalnog odnosa prema nečemu ili nekome npr. osjećaj krivice ili potrebu za avanturizmom  netko proživljava vrlo bliskom, netko indiferentnom ili čak vrlo dalekom potrebom. Vremenska perspektiva, razvoj i rasplet jedne teme ili konflikta može  se konkretizirati tako što će se sa jednim kamenom simbolizirati i označiti sadašnjost, a sa drugim kamenom trenutak nastanka ili početak nekog konflikta ili važnog događaja.

Kod aktivnosti tijekom metaperspektivne simbolizacije koje se ostvaruju korištenjem i slaganjem prijenosnih predmeta treba obratiti pažnju na tijek i emocionalnu obojenost pacijentove verbalizacije. Terapeut u radu sa pacijentom prateći crvene niti vremenskih zbivanja u prošlosti (ili budućnosti) može  koristiti metodu sličnu dubingu, može da navede pacijenta verbalizirati svoje namjere, misli ili osjećaje vezana za različite vremenske događaje. Npr. pri opisu pacijentovog životnog puta kada pacijent priopćuje: „Oprostio sam se teška srca“, a ovaj događaj na sceni simbolizira sa povećim kamenom u obiku srca, emocionalnu težinu ovog događaja terapeut može naglasiti sa kamenčićem koji će položiti na „srce” kamen. Na pitanje „ kako ste se u u to vreme osjećali?“, pacijentov odgovor je: „ Bila sam tužna što sam morala izabrati ovaj put”, pri čemu su se pojavile suze u pacijentovim očima i izrazila je iznenađenje da i dan-danas „ovaj događaj izaziva tako snažne emocije”, a na sceni „srce” kamen zamjenjuje sa drugim kamenom koji simbolizira doživljenu tugu.

krivnje) u ovom scenskom prikazu može simbolizirati značaj i energetsku vrijednost elemenata duševnog pejzaža.

Vanjski izgled i forma (npr. glatka i šiljasta) može uputiti na svojstvo konfliktnog detalja (od nepopustljivog do onoga čime se lako rukuje). Površinska struktura i boja (npr. crna ili bijela, glatka, napuknuta, sa oštrim rubovima) može  predstavlja pozitivno iskustvo ili patnju u vezi sa nečim. Odnos drugih prema protagonistu, npr. solidarnost majke i sestre prema pacijentu, može se prikazati u stvaranju podgrupa kamenčića na stolu. Bliskost ili udaljenost od Ja-kamena može poslužiti za procjenu emocionalnog odnosa prema nečemu ili nekome npr. osjećaj krivice ili potrebu za avanturizmom  netko proživljava vrlo bliskom, netko indiferentnom ili čak vrlo dalekom potrebom. Vremenska perspektiva, razvoj i rasplet jedne teme ili konflikta može  se konkretizirati tako što će se sa jednim kamenom simbolizirati i označiti sadašnjost, a sa drugim kamenom trenutak nastanka ili početak nekog konflikta ili važnog događaja.

Kod aktivnosti tijekom metaperspektivne simbolizacije koje se ostvaruju korištenjem i slaganjem prijenosnih predmeta treba obratiti pažnju na tijek i emocionalnu obojenost pacijentove verbalizacije. Terapeut u radu sa pacijentom prateći crvene niti vremenskih zbivanja u prošlosti (ili budućnosti) može  koristiti metodu sličnu dubingu, može da navede pacijenta verbalizirati svoje namjere, misli ili osjećaje vezana za različite vremenske događaje. Npr. pri opisu pacijentovog životnog puta kada pacijent priopćuje: „Oprostio sam se teška srca“, a ovaj događaj na sceni simbolizira sa povećim kamenom u obiku srca, emocionalnu težinu ovog događaja terapeut može naglasiti sa kamenčićem koji će položiti na „srce” kamen. Na pitanje „ kako ste se u u to vreme osjećali?“, pacijentov odgovor je: „ Bila sam tužna što sam morala izabrati ovaj put”, pri čemu su se pojavile suze u pacijentovim očima i izrazila je iznenađenje da i dan-danas „ovaj događaj izaziva tako snažne emocije”, a na sceni „srce” kamen zamjenjuje sa drugim kamenom koji simbolizira doživljenu tugu.

2.2. Uloga terapeuta kod postavljanja scene

Izbor kamenčića i elemenata duševnog aža se ne interpretira („Zašto si izabrao baš ovaj kamen, tako velik … mali … crni kamen ?) jer suštinsko značenje jednog položenog kamena se otkriva tokom postavljanja duševnog pejzaža u kontekstu čitavog scenskog prikaza. Interpretacija bi inhibirala radost istraživanja i radost igre tijekom scenske ekspresije. Terapeut svoju pažnju ne usmjerava prema pojedinačnim simbolima nego na sistem povezanosti različitih simbola. Izbor i tumačenje pojedinačnog prijenosnog predmeta lako bi blokirao cjelokupno opažanje i intuiciju i inhibirao bi unutrašnji kreativni rad. Značenje pojedinih elementa scenskog prikaza tijekom postavljanja i na kraju kreativnog raspleta otkrivaju se kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Duševni až postavljen na radnom stolu predstavlja cjelovitu sliku sastavljenu od pojedinačnih polja konflikata i stvara konkretno mjesto u sistemu povezanosti i pacijentu čini jasno vidljivim mjesto i povezanost pojedinih konflikata u odnosu na cjelinu, u odnosu na kompletnu ličnost.

Kod stvaranja duševnog aža i kod metaperspektivnog scenskog prikaza terapeut sa intuicijom prati pacijentov stvaralački rad i često prihvata funkcionalnu ulogu protagonista. Kod psihoterapije psihotičnih bolesnika terapeut može koristiti spomenutu metodu dubing – dijaloga (Krüger 2001, 257. o. kk.), može  instruirati pacijenta da potraži prijenosne predmete koji će poslužiti za konkretizaciju intrapsihičkih događaja na radnom stolu. Kod nepovjerljivih pacijenata ili kod pacijenata koji se nalaze u teškom psihičkom stanju, terapeut može umesto pacijenta izvršiti izbor kamenčića ili kocaka, čak i postaviti njihov razmještaj na radnom stolu. Pacijentu to može  prezentirati na empatičan način: „Volio bih više saznati… ne, prvo bih volio učiniti to za sebe, meni je to potrebno! Ja se neću moći snaći.” Ovo nije neki trik, da bi nagovorio pacijenta na suradnju (mada se to inače često desi), nego realno samoostvarenje terapeuta u ulozi dubla.

erapeut samo ispunjava želju da razumije stvari. Naravno, ovakvo alternativno stvaranje scene – duševnog pejzaža koji se formira na osnovu međusobne aktivnosti terapeuta i pacijenta, samo tada može postati produktivno i uspješno ako je pacijentu/protagonistu dozvoljeno verbalno ili neverbalno izraziti svoj stupanj suglasnosti, a terapeut, ukoliko se pacijent ne slaže sa postavljenom scenom, prihvaća mogućnost biti korigiran (!). U slučaju potrebe, ukoliko pacijentu iz nekog razloga predstavlja teškoću složiti konstrukciju i postaviti prenosne predmete, terapeut to može učiniti umjesto njega. Suština i cilj simbolizacije, rada sa prijenosnim predmetima je proširenje komunikacije između terapeuta i pacijenta sa drugim mogućnostima, sa primarnim funkcionalnim jezikom igre i slika , da bi se olakšala i produbila inače otežana komunikacija između terapeuta i pacijenta. Dopuna i proširenje verbalnih sadržaja sa konkretnim, opipljivim vizualnim sadržajima pacijentu pomažu da lakše pamtiti ona rješenja i povezanosti koje je sam izgradio.

2.3. Rad na konfliktima i na razrješenju konflikata

U radu na konfliktima, u metaperspektivnom scenskom prikazu kao i u somato-psihičkom pristupu, koristimo uobičajene psihodramske tehnike, a rezultat kreiranja scene je duševni až. Zamjena uloga se ostvaruje na način da se pacijent vrhom kažiprsta dodirujući Ja-kamen obraća partneru u konfliktu koga predstavlja drugi položeni kamen. U svojoj „ulozi“ metodom „monologa” davanjem dodatnih informacija upotpunjuje i gradi dušu Ja-kamenu.

Terapeut tijekom ovih događaja može pomoću verbalnog ili neverbalnog dubliranja podržati pacijenta ili se uključiti u scenu tako što će pored pacijentovog kamenčića položiti svoj-terapeutov kamenčić, a u scenu se uključuje u svoje ime ili u ulozi protagonistovog dubinga. U slučaju adekvatne indikacije terapeut može  uputiti pacijenta na zamjenu uloga sa partnerom u konfliktu da bi pacijent iz ove nove uloge dao sebi povratnu informaciju, odgovor. Ova zamjena perspektive je uspješnija ukoliko pacijent pri zamjeni uloge promijeni i mjesto pri radnom stolu i odgovor definira sa druge strane stola.

Za razliku od somato-psihičkog scenskog prikaza terapeut pri metaperspektivnom scenskom radu na kreativan način, pomoću dopunske vizualizacije, koristeći pacijentove simbole i sa aktivnim ponavljanjem pacijantovog scenskog postavljanja može predočiti pacijentu nesvjesne prepreke funkcionalne samoorganizacije. Nesvjesna dvojnost (rascjep kao obrambeni mehanizam) između različitih ego stanja simbolično se može predočiti zamjenom uloga između npr. autentične ličnosti i ličnosti pod utjecajem neke patološke ovisnosti.

Problem introjekcije krivnje se može postaviti u obliku pitanja na način da terapeut kamenčić koji simbolizira osjećaj krivnje, a prvobitno je položen pored protagonistovog ja-kamena, pomakne prema kamenčiću koji predstavlja drugu osobu u ovom konfliktu i postavlja pitanje: On Vas smatra krivim i da li se ovaj osjećaj krivnje nalazi na dobrom mjestu?” U slučaju da je riječ o korištenju obrambenog mehanizma projekcije terapeut može simbolizirati ovaj specifičan vid odnosa u međuljudskom konfliktu tako što će kamenčić “osjećaje bezvrjednosti” (u svojstvu pogrešne pretpostavke) staviti između kamenčiča koji simboliziraju suprotstavljene osobe, između protagoniste i partnera u konfliktu i postaviti pitanje: “Kome pripada ova pretpostavka? Vama ili Vašem partneru? Ili obojici? “

U slučaju potiskivanja, mehanizam aktivnog isključenja nekog konflikta ili osjećaje postaje vidljivim ukoliko terapeut kamenčić koji simbolizira potisnuti elemenat nekog konflikta stavlja ispod stola ili iza zavjese na prozorsku okapnicu. Ukoliko protagonist prvo izvještava o negativnim iskustvima u vezi sa alkoholizmom, a nakon toga počinje govoriti i razmišljati kao osoba u stanju patološke ovisnosti štiteći i opravdavajući sebe na naivan način, da je njegovo ponašanje dio avanturizma u pokušaju isprobavanja osjećaja doživljenih u stanju izmijenjene svjesnosti nakon pijanstva, onda tijekom scenske aktivnosti metaperspektivne simbolizacije za razliku od uobičajene verbalizacije i intelektualizacije ovog problema kada “mudro, iskusno privatno ja” vidno dominira na sceni, terapeut kamenčić koji predstavlja patološku ovisnost stavlja ispod stola simbolizirajući postojanje mehanizma potiskivanja.

Sasvim je svejedno nalazi li se kamen na stolu ili ispod stola, on postoji i za terapeuta i za pacijenta. Ovakva paradoksalna intevencija u principu pomaže pacijentu da postane svjesniji postojanja problema. Nakon ovakve intervencije pacijent neće moći tako naivno isključiti svoje strahove i negativne doživljaje / iskustva i olako iznositi argumente za obranu patološkog ponašanja (npr. razmišljajući i osjećajući  se kao avanturist). Pacijent postaje svjesniji svojih osjećaja, sramote i krivnje i s tim činom raste vjerojatnost da do sada potisnuta osjećanja postanu sastavni dio terapijske komunikacije. Ova terapijska intervencija čini potiskivanje relativnim.

Manipulacija i igra s prijenosnim predmetima na radnom stolu povećavaju spremnost da pacijent postane otvoreniji prema aktivnijem odnosu prema konfliktima. Kreativno stvaranje-igra i metaperspektivan pogled na dinamiku vlastitog konflikta povećavaju unutarnju presiju da pacijent u posljednjoj trećini terapijskog sastanka postane aktivniji u radu na razrješenju konflikta. Vizualna slika duševnog krajolika konstruirana na sceni radnog stola vodi pacijenta prema prihvaćanju funkcionalne uloge ravnatelja, prema ulasku u vlastitu  dušu i prema eksperimentiranju da se nešto izmijeni u dinamici konflikta postavljenog na stolu: “Kako bi bilo najbolje? Kakav bi trebao biti daljnji rasplet konflikta? Kako se taj pokušaj prikaže s kamenčićima i sa drvenim kockama. “

Vjerojatno će protagonist isprobati neko alternativno rješenje i razmisliti o posljedicama (u interakciji s terapeutom preko kreativne manipulacije sa kamenčićima i drugim prijenosnim predmetima) ovog rješenja u odnosu na sustav međuljudskih odnosa u duševnom ažu. Data riječ i izrečeno u međuljudskim konfliktima se veoma teško povlače. U postavljenom duševnom ažu pacijent bilo kada može odustati od bilo koje izmjene premještanjem prijenosnih predmeta, u bilo kojem trenutku može vratiti na prvobitnu konstrukciju. Alternativno rješenje je rješenje koje je ostvareno “samo” kao pretpostavka unutar fiktivne igre na površini radnog stola. U slučaju potrebe terapeut u ulozi dubla umjesto pacijenta koristeći simbole može postaviti i da isproba jedno novo rješenje, a u slučaju pacijentovog jakog odbojnog stava ili izričite nefunkcionalnosti, pokušaj može “proglasi suludim”. Ovi pokušaji aktiviraju i pokreću pacijentovu kreativnost i kompetenciju u razrješenju konflikata.

2.4. Terapijski odnos kontakt

U posljednjoj trećini psihoterapijskog susreta ukoliko je to potrebno, na temelju postavljene scene na stolu, terapeut može tumačiti dinamiku nastanka nekog konflikta unutar konteksta nekog specifičnog psihičkog poremećaja. Terapeut svoju pozornost kao su-igrač, kao su-stvaralac tijekom empatijskog praćenja pacijenta, ne usmjerava na pojedinačne simbole, nego na pacijentov put tijekom nastanka konflikta, a kao istraživač identificira pacijentove razloge za izgradnju specifičanog načina samoregulacije.

Kako je već gore opisano, u slučaju rada sa identifikacijskim teškoćama terapeut može raditi na osvješćivanje pacijenta, da lakše prepozna i postane svjestan kako mijenja različite kanale misaonih, emocionalnih procesa i ponašanja preko dodatne konkretizacije pomoću dva Ja-kamena na radnom stolu. Među terapeutovim mogućnostima je i zamjena kamena, npr.. u slučaju da pacijent svoj perfekcionizam ili krivnju simbolizira s kamenom veličine i oblika šljive, terapeut to može zamijeniti sa dvadeset puta većim kamenom ili ciglom pitajući: “Da li će ovako biti bolje ili je kamen prevelik?” Ili primjerice kada pacijent gubi stav, osjećaj da je on sam sebi vrlo važan u životu, terapeut stavljanjem crvenog poludragog kamena ispod stola odmah konkretizira ovo za pacijenta bitno osjećanje s ciljem simbolizacije gubljenja značajnog osjećaja.

U slučaju da pacijent sa svojim intenzivnim emocijama opterećuje terapijski odnos, terapeut nastalu teškoću može ublažiti s konkretizacijom dinamike konflikta. Ako terapeut pri kraju scenskog postavljanja osjeća da je uvučen u pacijentovu depresiju ili rezigniranost, svoje osjećanje “presije prema rezignirajućem raspoloženju”, može imenovati na kvalitetan način, konkretizujući ga nečim na radnom stolu, a nakon ove intervencije može pokazati interes prema pacijentovim razlozima nastanka takvog osjećaja.

Terapeut može usmjeriti svoju aktivnost na prepoznavanje pacijentovih razloga, osjećaje, ponašanja i testiranja. “Što je ono što vas čini tako neraspoloženim? Koje su one unutarnje i vanjske stvari koje Vas tako inhibiraju? Duša ništa ne radi bez razloga. “Možda je riječ io izdanim idealima, ili o unutarnjoj zabrani isprobavanja nečeg novog. Ove pojedinosti svakako treba dodatno konkretizirati u sveobuhvatnom scenskom postavljanju duševnog krajolika. Ovaj postupak i terapeuta i pacijenta oslobađa od presije da se moraju suprostaviti nekoj pretećoj opasnosti ili nekom teretu.

Ukoliko se na sceni uobličuje bolna teškoća “ogroman kamen osjećaja krivnje tlaka i guši sićušan self”, stvari pored poruke o patnji i o postojanju bar nekog oblika selfa postaju kristalno jasne Ako pacijent na mazohističan način doživljava osjećaj krivnje i vlastitu neuspješnost, a pri tome se terapeut identificira sa pacijentovom paćeničkom dušom i stalno dolazi u iskušenje konfrontiranja sa pacijentom ističući nesrazmjernost odnosa osejćaja i misli, a pri tome prepoznaje u čitavom procesu vlastite osjećaje i potrebu za stalnim suprostavljanjem prema pacijentu (!), terapeut ima mogućnost sam na sceni radnog stola sa pijenosnim predmetima konkretizirati, prvenstveno onaj dio dinamike pacijentovih osjećaja i dijelove intrapsihičkog konflikta koji se prenosi na terapijski proces i tako se na empatijski način može osloboditi od transfernih osjećaja i pritiska.

U slučaju da pacijent sa svojim intenzivnim emocijama tijekom terapijskog susreta ne mora prihvatiti (Containing) sve pacijentove konflikte izložene tijekom susreta, navodi pacijenta da ih konkretizira i postavlja na terapijski stol. Površina radnog stola, terapijska scena privremeno postaje i memorijski okvir verbaliziranih sadržaja. Terapeut pomoću ove metode u funkciji davanja potpore ili osnaživanja pacijanta rasterećuje sebe od pritiska prihvaćanja pacijentove dinamike konflikta. U krajnjoj liniji i pacijentu je data podrška da se osjeća slobodnim. I pacijent i terapeut tijekom efektivnog terapijskog razgovora podržanog s prijenosnim predmetima, za razliku od striktno verbalnog načina rada, često doživljavaju ugodnu atmosferu opuštenosti i igre.

3. Različite indikacije za primjenu somato-psihičke i metaperspektivne simbolizacije kao scenske aktivnosti

Metaperspektivna simbolizacija preko scenske aktivnosti fokusiranjem na pacijentova konfliktna polja otkriva njihovo mjesto u sistemskom sklopu cjelovite ličnosti, a konkretizacijom konflikta čini ih metafizički vidljivim. Posredstvom ove aktivnosti pacijent stalno mijenja položaj i perspektivu, nakon početne pozicije aktera vlastitih konflikata (akter u svojoj ulozi, u zamjeni uloge, ko-akter u ulozi funkcionalnog samoorganizatora), prelazi u funkcionalnu ulogu promatrača i direktora i na kraju se ponovno vraća u stanje sebstva (Fuhr, usmeno priopćenje 1994; Klein 1996.). Ova vrsta rada na sebi u kaotičnim ili u nepreglednim situacijama poboljšava pacijentovu uviđavnost, kompetenciju i sposobnost rješavanja konflikata i djeluje u smjeru rasta i jačanja snaga ličnosti. Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost baš iz ovih razloga je preporučljiva kod pacijenata s poremećajima ega (bolesti ovisnosti, traumatizirani ili psihotični pacijenti), kod narcističnih pacijenata, kod osoba koji pate od teške konfliktuoznosti interpersonalne sfere, kod destruktivnih pacijenata i u slučaju krizne intervencije.

Primjetno je da pacijenti sa strukturalnim teškoćama (Rudolf 2006.) pri konstruiranju duševnog krajolika kamenčiće i drvene kocke koriste na manje diferencijalan način. Skloni su da prijenosne predmete biraju na temelju slučajnog izbora, bez obzira na njihovu “poruku”, formu, boju ili veličinu. (Klöpper 2009.,1). Simbole jednostavno stavljaju jedan pored drugog u nizu na stolu, ne vodeći računa o tome da osobe koje one simboliziraju u stvarnosti se nalaze na različitoj udaljenosti ili bliskosti jedno od drugog, da postavljeni simboli na neki način ipak odražavaju odnose u stvarnosti. Primjetno im predstavlja teškoću skicirati uravnoteženu sliku o formuliranoj temi, da postave realnost na sceni radnog stola. Ova relativna nesposobnost omogućuje terapeutu da u ponašanju pacijenta sa strukturalnim promjenama ličnosti neposredno prepozna elemente poremećaja procesa mentalizacije (poremećaji funkcionalne samoregulacije i regulacije međuljudskih odnosa koji se javljaju pri radu na konfliktima i pri rješavanju konflikata do kojih je došlo zbog neizgrađenosti ili nedovoljno izgrađenosti ego funkcija. ).

Pacijentovo nedovoljno diferencirano ponašanje pri metaperspektivnoj scenskoj aktivnosti može nam poslužiti i kao temelj za dijagnozu, bilo da je riječ o strukturnim teškoćama ličnosti ili ne. U pogledu terapije naročito je važno da na temelju neke pacijentove nespretnosti ne proglasimo metodu neodgovarajućom za pacijenta, baš obrnuto, pacijentima sa strukturalnim teškoćama ova metoda može i treba poslužiti kao mogućnost da u malim koracima nauče simbolizaciju i menatalizaciju svojih teškoća. Jako je dirljivo vidjeti s kojom radošću i sa kojim tihim ponosom pacijenti promatraju konstruirani duševni až do kojeg su došli nakon uloženog izuzetnog napora svjesni značaja ovakve simbolizacije.

Metaperspektivna simbolizacija kao scenska aktivnost veoma općenito može biti vrlo produktivna metoda u individualnoj terapiji, individualnom savetodavanju, superviziji ili u radu na razvoju neke organizacije da se stekne uvid u dinamiku postojećih konflikata. Naravno, terapeut ne bi trebalo inicirati konstruiranje duševnog krajolika na svakom psihoterapijske sastanku. Ali, stalna prisutnost nekoliko kamenčića na radnom stolu može biti produktivna. Kao npr. u slučaju pacijentice koja tijekom terapijskog razgovora stalno skače s teme na temu bez toga da bi bilo koju nakon dvadesetominutnog razgovora konkertizirala, imenovala ili simbolizirala kamenčićima na površini radnog stola. Na kraju terapijskog sastanka ona bi se čak mogla i požaliti “da nije ni bila u prilici ispričati najznačajniju temu / teškoću”, tada bi terapeut mogao staviti kamen ispod stola s napomenom: “Ovo je tema koju do kraja našeg današnjeg susreta vjerojatno nećete moći ispričati “.

Metaperspektivna simbolizacija kao scenski pristup je primjenjiva iu grupnom radu. Direktor nakon završetka uvodnog dijela u grupi sa metadonskom ovisnošću mogao bi simbolizirati “tri navedena konflikta / teme” sa tri kamenčića različite boje koje bi položio u centar kruga imenujući njihove najbitnije odlike. Postupak može pomoći u strukturiranju dosadašnjih doživljaja i pri usmjeravanju pravca narednih aktivnosti.

I pored široke primjene ove metode tijekom dublje psihoterapije neovisno od osnovnog poremećaja, najčešće bi bilo poželjno da se naizmjenično koriste mogućnosti koje proizlaze iz pomoći prijenosnih predmeta na sceni radnog stola i na somato-psihičkoj sceni terapijskog prostora. Ovaj princip je važeći i u terapiji izraženih teškoća samoregulacije, kod psihotičnih bolesnika i kod poremećaja praćenih disocijativnim izmjenama, kada su integrativni procesi (što je ostvarivo samo uz pomoć opažanja stečenog pokretom tijekom tjelesne aktivnosti) često zamijenjeni sa kognitivnim asocijacijama.

Pri somato-psihičkoj scenskoj aktivnosti pacijent pored emocionalnih i kognitivnih doživljaja, upuštajući se u tjelesnu akciju, neposredno otvara memorijske “programe” tjelesno somatskih doživljaja i istovremeno širom otvara vrata i integrativnim procesima. Primjena somato-psihičke scenske aktivnosti je pogodna kod terapije konflikata gdje se želi postići da pacijent uspostavi adekvatan kontakt i odnos u nekoj novoj vezi, u novom odnosu, ili kod pacijenata kod kojih je terapijski cilj uspostavljanje novog uravnoteženijeg odnosa između stupnja samoaktualizacije i adaptacije u nekoj postojanoj, dugotrajnoj vezi. Postizanje ovog cilja zahtijeva da se iznova uoče razlike između situativne uloge i somatske samopercepcije i između tjelesne akcije i ponašanja. Stjecanje povratnih informacija i iskustava o razlikama između uloge i samopercepcije posredstvom metode metaperspektivne simbolizacije je teško ostvarivo i samo je posredno moguće. Primjena ovih metoda u psihoterapijske procesu s obzirom na točku polazišta i na univerzalne principe u terapijskom odnosu u nekim slučajevima opravdava primjenu somato-psihičke metode, a u drugim slučajevima primjenu scenske aktivnosti pomoću metaperspektivne simbolizacije. Suštinska karakteristika i jedne i druge metode je primjena psihodrame svojstvenih tehnika i kreativna igra.

4. Uredenje psihodramsko-psihoterapijskog prostora

Iz različitih indikacija za primjenu somato-psihičke i metaperspektivne simbolizacije kao scenske aktivnosti, proizlazi i zaključak glede uređenja psihodramskog radnog prostora. Preporučljivo je, (Fuhr 2005.) na temelju višegodišnje psihodramsko-psihoterapijske prakse u radu s pacijentima s teškim i dubokim psihopatološkim izmjenama, da se u ordinaciji odvoji poseban scenski prostor za rad na temelju somato-psihičkog pristupa koji treba označiti s položenim tepihom, na koji će staviti nekoliko praznih stolica.

Pored toga, bilo bi poželjno, da u istoj prostoriji bude opremljen i poseban stol za metaperspektivnu scensku aktivnost. Ukoliko se za to pokaže opravdana potreba mogu se naizmjenično koristiti oba mjesta za psihodramski rad čak i u okviru jednog psihoterapijskog tretmana. Fuhr je scenski prostor na radnom stolu dopunio s još jednom metapozicijom koja se nalazi na većoj visini, ta pozicija je na prozorskoj okapnici koja je viša od radnog stola. Pacijenti koji pate u od teških strukturalnih poremećaja ili od posljedice teške traumatizacije na temelju terapeutovih uputa sebe mogu simbolizirati i sa položenim kamenom na okapnici da bi zauzeli novu metapoziciju u odnosu na izgrađeni duševni pejzaž na radnom stolu. Pokrenut iz ove prijeko potrebne sigurne udaljenosti pacijentu će biti lakše pomoću prijenosnih predmeta na sceni radnog stola ispriča svoj životni put i preživljene traume i da izložene detalje razvije do usklađene funkcionalne cjeline.

Dopune :

Maksimalizacija simbola

1. Da bismo u posljednjoj trećini terapijskog susreta bili uspješni u terapijskim intrevencije, potrebno je poduzeti neke izmjene u postavljenoj konstrukciji, izmjenom nekog detalja, uvođenjem i imenovanjem alternativnog Ja-kamena, zamjenom nekog detalja ili konkretizacijom i vizualizacijom neke pacijentove previsoke aspiracije. U sklopu ove terapijske intervencije terapeut eksperimentira sa zamjenom nekog kamena. Ova intervencija može imati dvije posljedice:

A. Terapeut prepoznaje prisutnost nekog osjećaja (strah, osjećaj krivnje) ili dimenzije neke opsesivno-kompulzivne radnje smatrajući ih opravdanim. Pacijent nakon toga više ne mora stalno traži opravdanje ili da se bori za priznavanje i prihvaćanje patnji i postupaka. Terapeut ovom intervencijom relativizira emocionalnu, egzistencijalnu i spiritualnu dimenziju pacijentovog odnosa prema idealiziranom partneru. Pacijent konačno može prihvatiti svoj identitet i ulogu, dopuštajući sebi novu alternativu, drugačiji odnos koji ga vodi prema doživljaju potpune slobode. Terapeut je izbjegao negativističku poziciju i suprotstavljanje, a konflikt ovako ponovno postaje pacijentov intrapsihički konflikt.

B. Ako su pacijenti zahtjevi i aspiracije prema vlastitom postignuću toliko visoki (kao Eiffelov toranj, zašto da ne?), A, posljedica konkretizacije i maksimalizacije pacijentovih osjećaja je da terapeut odjednom ne razumije  zašto su ove norme tako visoke i zašto su važeće samo i izričito za pacijenta, ali bi volio znati (!) i naravno postavlja pitanja. Nakon toga što se pacijent usuglasio da ispred manjeg kamenčića koji simbolizira pacijentovo Ja terapeut položi ogroman kamen ili košaru za smeće, on dolazi u poziciju da dodatno objašnjava sebi i terapeutu. Izbjegavanjem osobne konfrontacije, uvođenjem grotesknog pretjerivanja, pacijent je prinuđen tražiti dodatnu motivaciju na meta-razini.

Literatura
Ciompi, L. (2004): Die emotionalen Grundlagen des Denkens. Göttingen, Vandenhoeck & Ruprecht (3. Aufl.)
Fuhr, U. (2005): Die wahre Szene erschließen. Von der Szenenrekonstruktion durch Perspektivwechsel zur Neukonstruktion der wahren Szene. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 4, S. 275-284
Holmes, P. (1992): The inner world outside. Object Relations Theory and Psychodrama. London, Routledge
Hüther, Gerald (2004): Die Macht der inneren Bilder. Wie Visionen das Gehirn, den Menschen und die Welt verändern. Göttingen. Vandenhoeck & Ruprecht
Klein, U. (1996): Rollenkategorien menschlichen Handelns. ein Beitrag zur Handlungs- und Rollentheorie im Psychodrama. Psychodrama 9, S. 145-166
Klöpper, Michael (2009): Symbolisieren, Mentalisieren, Repräsentieren als therapeutischer Prozess. Vortrag anlässlich der Psychotherapiewoche Langeoog 2009, unveröffentlichtes Manuskript
Krüger, R.T. (2001): Psychodrama in der Behandlung von psychotisch erkrankten Menschen – Praxis und Theorie. Gruppenpsychotherapie und Gruppendynamik 17, S. 254-273
Krüger, R.T. (2003): Indikationen und Kontraindikationen für den Rollentausch in der psychodramatischen Psychotherapie. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 2, S. 91-115
Krüger, R. T. (2004): Zwei Seelen in der Brust haben – Theorie und Praxis der störungsspezifischen Psychodramatherapie mit suchtkranken Menschen. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 3, S. 161-194
Moreno, J.L. (1974): Die Grundlagen der Soziometrie. Wege zur Neuordnung der Gesellschaft. Opladen. Leske & Budrich (3. Aufl.); (zuerst „Who shall survive? A new approach to the problem of human interrelations“, Washington, C.C.: Nervous and Mental Disease Publishing Company, 1934)
Pruckner, H. (2004) : Arbeit mit intermediären und intraintermediären Objekten. In: Fürst, J., Ottomeyer, K., Pruckner, H. (Hrsg.): Psychodrama-Therapie. Fakultas, Wien, S. 266-278
Rojas-Bermudéz, J. (2003): Y de las hicieron instrumentos. Vom Gegenstand zum Instrument. Das intermediäre und das intraintermediäre Objekt im Psychodrama. Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie. S.331-350
Roth, G. (2001): Fühlen, Denken, Handeln. Wie das Gehirn unser Verhalten steuert. Frankfurt a. M., Suhrkamp
Rudolf, G. 2006): Strukturbezogene Psychotherapie. Leitfaden zur psychodynamischen Therapie struktureller Störungen. Schattauer, Stuttgart
Von Ameln, F. (2004): Instrumente des Psychodramas. In: von Ameln, F., Gerstmann, R., Kramer, J. (2004)(Hrsg.): Psychodrama. Springer, Berlin Heidelberg, S. 17-24

Materijal sa stručnog usavršavanja
Psihodrama u Individualnoj psihoterapiji
Budimpešta, studeni 2009 – ožujak 2011

R. T. Krüger (neobjavljen rukopis iz 2006., odnosno dopunjeni članak iz 2005.): Szenenaufbau und Aufstellungsarbeit, Praxis und Theorie, Variationen und Indikationen im Gruppensetting und in der Einzelarbeit ( Scenski rad, postavljanje na scenu, teorija i praksa, varijacije i indikacije za grupni rad i za individualni tretman). Zeitschrift für Psychodrama und Soziometrie 4, S. 249-274